Njezin je otac svakoga dana stavljao zastavu na vodotoranj

Branitelji s Mitnice, Hrvoje Džalto i Ivica Ivanika, svake su večeri iznova na vodotoranj podizali hrvatsku zastavu. 

Gabrijela Varga, čiji je pokojni otac Hrvoje Džalto svakoga dana i noći stavljao zastavu na vrh vukovarskog vodotornja, imala je 19 godina kada je počeo rat. Umjesto da ide na fakultet, ostala je u Vukovaru. I njena djeca su rođena u Vukovaru. Njezin je otac bio trn u oku agresoru, svake je noći stavljao hrvatsku zastavu na vodotoranj i tako ne samo ometao, trošio neprijateljsku municiju, već i dizao moral Vukovarcima. 

Tata je imao toliku volju, ta zastava je svima dizala moral u gradu. Njima je smetala, ne znam zašto, gađali su je, stradale su i kuće. Ali više su gađali zastavu nego te kuće, kaže Gabrijela, čiji je otac preminuo prošle godine. "Tukli" bi po zastavi dok je ne bi skinuli, a onda bi njen otac Hrvoje, zajedno s Ivicom Ivanikom, iznova stavljao drugi dan. Ja stvarno više ne znam odakle su na kraju rata vadili te zastave, kaže Gabrijela.

Mladi Ivica Ivanika, 23-godišnji branitelj s Mitnice, koji je za vrijeme opsade grada pod kišom granata uvijek iznova neumorno dizao hrvatsku zastavu na vodotoranj, poginuo je pred sam slom Vukovara. HRT-ov reporter Ranko Stojanac s Gabrijelom je razgovarao na vrhu vodotornja, odakle je HRT prvi put uživo emitirao program. 

"Zastavu bi gađali dok je ne sruše"

Marija Džalto udana je za brata Hrvoja Džalte, i ona je za vrijeme opsade Vukovara bila na Mitnici. Hrvoje i Ivica postavljali su zastavu u noći i ujutro čim bi svanulo. Četnici bi je, čim bi je ugledali, počeli gađati dok je ne sruše. Nekada bi je, kaže Marija, srušili u tri do pet minuta, a nekada bi im trebali sati: Međutim, mi smo tada znali da po nama neće padati granate dok vidimo zastavu da još stoji, pa bismo iskoritsili to vrijeme da pokupimo drva, prozore i vrata koje su granate razbacale, da možemo naložiti vatru i skuhati si nešto za pojesti, ugrijati vodu za naše branitelje kada dođu s terena. Čuli su i kako granate padaju u Dunav, pljusak vode. 

Mariju Džalto vojska je 18. studenog zarobila, no ipak je puštena kroz razmjenu. Hrvoje Džalto i njegov sin Krešimir, tada 19-godišnjak, završili su u logoru u Stajićevu. Hrvoje je u logoru bio šest mjeseci, a njegov sin devet. 

Hrvojev sin Krešimir bio je veslač, državni reprezentativac, i na srpskoj su ga televiziji prikazali u hangaru. Svi su sjedili dolje na podu s rukama na leđima, a on je stajao. Kako je bio inače vrlo visok, a u logoru je omršavio, predstavljali su ga uz riječi 'eto, državni reprezentativac, a ustaša!', prisjeća se Marija. Obojica, i otac i sin, logor su napustili živi. 

U vrijeme opsade Vukovara, Marijine su kćeri, također sportašice, bile u dvadesetim godinama. Mnogi njihovi vršnjaci su poginuli. 
Logor Stajićevo je bio sabirni logor u selu Stajićevu u blizini Zrenjanina u Srbiji pod srpskom upravom od studenog 1991. do siječnja 1992. gdje su držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili, tijekom Domovinskog rata.

* Logor Stajićevo je bio sabirni logor u selu Stajićevu u blizini Zrenjanina u Srbiji pod srpskom upravom od studenog 1991. do siječnja 1992. gdje su držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili, tijekom Domovinskog rata.