Kolica za blizance i jedan novinski članak vežu ih već 24 godine

Dok je Berak, smješten nekoliko kilometara južno od Vukovara, gorio, 21-godišnja Gordana Žunabović u sedmom mjesecu trudnoće i s osmomjesečnom bebom u naručju pobjegla je u zadnji čas.

Čula se pucnjava, morali smo se skrivati u podrume. Bila sam trudna, imala sam prvu kćerkicu, ona je imala osam mjeseci kada smo otišli. Što smo pokupili? Pokupili smo jednu putnu torbu, prepričava Gordana. 

Vjerovala je da će se brzo vratiti kući, ali prognanički put odveo ih je u Istru, u Rabac. Iz Slavonije su stizale samo loše vijesti. Palo je ovo selo, palo je ono selo, prisjeća se Gordana: Mada mi nismo vjerovali da će to biti tako. Mi smo računali da ćemo se vratiti svojoj kući, kako nam je i rečeno. Međutim to se sve razbuktalo kako nije trebalo.

U Puli je Gordana rodila blizance. O suprugu Slavku koji je ostao braniti Vukovar ništa nije znala, ni gdje je, ni je li živ. On nije znao ni da su se djeca rodila. Slavko je bio zatočen u logoru u Sremskoj Mitrovici, a blizance je  prvi put vidio tek kad su imali 6 i pol mjeseci. Nije im željela dati ni imena dok se suprug ne vrati, i tako je i bilo. Šest i pol mjeseci bio je u Mitrovici i kada je on izašao, onda smo dali imena djeci, kaže Gordana.

Zahvaljujući jednom novinskom članku, pokrenuta je humanitarna akcija za kupnju kolica za male Vukovarce rođene u pulskom rodilištu. Juraj i Nada Zlodi iz Jastrebarskog, koji također imaju blizance, ni trenutak nisu dvojili. Spakirali su kolica i drugu opremu za bebe i to paketom poslali na Gordaninu adresu. Kolica za blizance i jedan novinski članak danas su podsjetnik na 24-godišnje prijateljstvo dviju obitelji, u kontaktu su i dalje.

Žunabovići su se vratili u svoj Berak, u obiteljsku kuću. Slavko je u mirovini, a Gordana nezaposlena. Danas imaju četiri kćeri i jednog sina. 

U Berku, u kojem su počinjeni neki od najstrašnijih zločina tijekom Domovinskog rata, jesen budi bolna sjećanja.

Svima je teško, svi su napeti, nervozni, živčani. Ne znam kako da vam to opišem, ali grozno je. Ipak je to jedan veliki dan, pogotovo za zarobljenike, koji su doživjeli svašta, koji su - hvala dragom Bogu - ostali živi. Što su sve prošli, to samo oni znaju, ali nije ugodno, nije jednostavno, vjerujte mi, kaže Gordana.

Selo je bilo spaljeno, 40 mještana je ubijeno. Tragovi rata još se vide posvuda. S njima žive, o njima govore i Gordana i Slavko. Pamte stare rane, ali vjeruju u bolju budućnost svoje djece.

Autor: Ruža Ištuk