Borovo, satelitski grad Tomaša Bate

'Rad je kolektivan, a stanovanje individualno' postulat je kojim se 20-tih godina prošlog stoljeća rukovodio češki industrijalac Tomaš Bata. Po uzoru na industrijski grad koji je stvorio u rodnom Zlinu, sagradio je još 40 takvih satelitskih gradova. Jedan od njih je u Hrvatskoj, u Vukovaru. 

Kad je Tomaš Bata 1931. kupio ovaj dio današnjeg Vukovara, bila je to šikara na zapadnoj strani grada. Strateški, na nekoliko prometnih koridora ovdje je počeo graditi tvornicu gumene i kožne obuće Bata i oko nje grad za zadovoljne radnike i sretne stanovnike. Bataville, koji je poslije dobilo naziv Borovo trebao je postati jedan od većih i razvijenijih satelitskih gradova iz kojeg bi se upravljalo industrijskim pogonima i filijalama ne samo na Balkanu, nego i na Bliskom istoku i u Africi.

Od neožbukane fugirane opeke već u prvoj godini sagrađeno je 140 crvenih kuća s nešto manje od 500 stanova. Ovisno o poziciji  u tvornici, ali i veličini obitelji, radnici su stanovali u jednodomkama, dvodomkama, četvero ili osmerodomkama koje su danas zaštićeni spomenik industrijske arhitekture.

No nisu to bile samo spavaonice, Batino naselje imalo je tri škole, internat, dječji vrtić, kino, teniske terene, olimpijski bazen, sportsku dvoranu, igrališta… Javnu je rasvjetu imalo od 1935. Bata je sagradio i aerodrom, a jedan od radnika tvornice bio je svjetski prvak u padobranstvu. Već prve godine u tvornici je radilo 150 radnika, godinu dana poslije 6 puta više, a uoči Drugog svjetskog rata 5 000 radnika.

Nažalost, upravo je taj rat spriječio i nastavak izgradnje grada za planiranih 20 000 stanovnika. Tvornica je poslije rata nacionalizirana, a koncept širenja tvornice i naselja planiran u kapitalizmu svoj je zamah dobio u socijalizmu. Borovo se širi, zbog posla ovamo se doseljavaju radnici iz cijele bivše Jugoslavije, a 80-ih godina Borovo je s 23 000 zaposlenih u tri smjene najveći konglomerat u bivšoj Jugoslaviji, s proizvodnjom od 22 milijuna para obuće na godinu. Velik dio bila je radna obuća, a stručnjaci Borova dizajnirali su borosanu, prozračnu i anatomsku radnu cipelu bez koje je bio nezamisliv bilo koji rad koji je uključivao stajanje ili kretanje.

Tvornica definira grad. Od Borova su nekad živjele cijele obitelji, svi su radili, šest-sedam članova jedne obitelji. I svi smo napredovali, svi smo živjeli ovdje u naselju od toga, prisjeća se radnica Marija Jakovljević. Doseljavanje radnika mijenja i etnički sastav grada, što se tijekom domovinskog rata pokazalo kobnim za Vukovar. Ljudi su i tada ostali vezani za svoju tvornicu, kaže Marija, kada su granate padale skrivala sam se u podrum, sklanjali smo se, i kada bi granate prestale - onda smo se ponovno vraćali i radili. Pod granatama, znači, kako su granate padale - tako smo mi radili.

Tijekom borbe koja je trajala 87 dana u okruženju JNA i srpske paravojske 1991. poginulo je više od 3 000 stanovnika, a 500 se i dalje vodi nestalima. Pola grada, 22 000 stanovnika živjelo je u progonstvu do 1998. Tvornički kompleks Borova potpuno je uništen.

Samo 10 posto tvornice do sada je obnovljeno. Marija je posljednja od pet članova obitelji nekada zaposlenih u Borovu. Nagodinu će u mirovinu, a do tada s preostalih 900 radnika nastavlja borbu za život tvornice.

Novi brendovi kao što su balerinke, ali i stari u novom izdanju kao što su sportske startasice, originalne borosane i njihova inačica boromina, brzo su postali modni hit među mladima i možda će Borovo opet stati na svoje noge. Jer njegov život znači i život grada koji je odredilo. I othranilo.