"Bio si student, a odjednom znaš rastaviti pušku"

U nekadašnjem Centru za usmjereno obrazovanje „Braća Ribar" počele su mnoge velike priče jednog relativno maloga grada. Tu je školu pohađala i današnja gošća emisije "Nedjeljom u 2", književnica i prevoditeljica Ivana Šojat, Osječanka za koju njezini prijatelji tvrde da je, osim za pisanje, podjednako talentirana za glazbu i matematiku.

Nakon školskih dana i zlatnih osječkih osamdesetih počeo je Domovinski rat. Iako joj je tada bilo tek dvadeset, aktivno se uključila u obranu Hrvatske. Prošle je godine objavila roman „Jom kipur", za koji kaže da je njezin obračun s vlastitim demonima, osobni obračun s Domovinskim ratom.

Svi smo smrdjeli na ulje za čišćenje puške, bilo je to iznimno kaotično razdoblje, ne možeš vjerovati da je to istina - kada počinješ prepoznavati prema fijuku iznad glave koji je kalibar proletio iznad tebe, odjednom znaš sve o streljivu, kako rastaviti pušku, kada treba zaleći, kada ne, a do tog trenutka bio si student, prisjeća se svojeg odlaska u rat.

Kao da je bila u košmaru, kao da nije bila u svom tijelu, kaže. Dugo je imala posljedice. Svjedoči da je tijekom rata svaki dan bio lutrija - "zato se i pio alkohol u to vrijeme, trebao ti je da otupiš, inače bi umro od straha".

Priznala je u emisiji i da je nekoliko godina nakon rata imala problema osjećati bilo što drugo osim mržnje prema Srbima. Nakon svega što su učinili. Ostala sam bez dragih ljudi, nagledala se mrtvih, spaljenih gradova, a onda sam se uvjerila da priča nije crno-bijela, jer kako ćemo onda objasniti Srbe koji su bili u Hrvatskoj vojci, kako objasniti Hrvate koji su pokrali Lijepu Njihovu?, pita.

Razdvajanje hrvatske i srpske strane 1991. opisuje kao "kirurško". Nikada me nije zanimalo nacionalno podrijetlo ljudi s kojima sam se družila. A onda se odjednom počelo događati da smo se podijelili, Srbi su bili s jedne strane, Hrvati s druge, počeli smo se podbadati. To se jednostavno dogodilo preko noći... ili sam ja bila slijepa do tog trenutka. Milošević je počeo dizati tenzije, osjetila sam se prilično nasamarenom i izdanom. Imala sam predivnu prijateljicu Draganu iz Dalja, zajedno smo studirale, družile se. Neću zaboraviti, gledale smo film Čaj u sahari, ona se rasplakala nakon filma, pitala sam je što joj je, boji li se. Nije ništa željela reći. Ona se vratila u Dalj, a sutradan su podignute barikade. Pitam se je li znala da će se to dogoditi. Danas se pitam je li živa, ako me sad čuje, neka se javi, poručuje književnica.

Nakon rata Ivana odlazi u Belgiju, gdje je završila studij francuskog jezika, a osam godina poslije ponovno je u Osijeku. Cijelo to vrijeme piše, prevodi i usto je majka troje djece. U osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu zaposlena je već godinama. Najprije kao zborska pjevačica, a posljednjih nekoliko godina uređuje kazališna izdanja. Njezin nagrađivani roman „Unterstadt", uprizoren na kazališnim daskama u režiji Zlatka Svibena, jedna je od najuspješnijih osječkih predstava dosad. A Ivana je, kažu njezini najbliži suradnici, osoba koju svako kazalište treba.

Iznimno marljiva i uporno samo svoja, Ivana Šojat i dalje piše, pjeva i gleda samo naprijed. Mnogi ne znaju da su njezinu srednju školu pohađala jedina dva hrvatska nobelovca. Nije da se od Ivane očekuje Nobelova nagrada, no posve je sigurno da za nju granice jednostavno ne postoje. Njezino gostovanje u emisiji Nedjeljom u 2 pogledajte ovdje.