Borovo Naselje bilo je deveti krug "Danteova pakla"

Na današnji dan prije 24 godine u Borovom Naselju dogodilo se ono najgore - nakon višemjesečne bezuspješne opsade Vukovara i Borova, branitelji su ostali bez dovoljno protuoklopnog naoružanja i morali su položiti oružje. Neprijateljske snage koje su ušle u grad nisu bile humane ni "fair play" nego je krenula krvava odmazda i počeo je pravi masakr koji se nastavio danima. 

Borovo Naselje vukovarska je četvrt koja je gotovo potpuno uništena u velikosrpskoj agresiji prije 24 godine. U trenutku ulaska bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi u Vukovar, u podrumu Borovo Commercea koji je 1991. bio pomoćna vukovarska ratna bolnica, bilo je oko 800 ranjenih hrvatskih branitelja i civila.

Nakon okupacije Borova Naselja u Borovo Commerceu zarobljeno je i odvedeno 115 osoba, a na dan okupacije, 19. studenog 1991., ondje je ubijena 51 osoba. U samo jednom danu - 51 osoba. Isto tako, u trenucima pada Vukovara Borovo Naselje bilo je tjednima odsječeno od ostatka grada.

Ivan Lukić zvani Zolja jedan je od junaka ovoga kraja koji se tu bio prije 24 godine borio među zadnjima. Danas, 24 godine kasnije, nije mu ništa lakše. Deveti krug Danteovog pakla traje u duši, i sada kada dođem na ovo mjesto, kada pogledam iza sebe, kada vidim ove svijeće i vijence, sjetim se svog stradanja, sjetim se mrtve djevojčice, mrtvog starca. Sjetim se mojih prijatelja koji su pozivali da izvlačimo ranjenike koje bi netom iza toga odvodili, kaže Lukić.

Njemu je život spasila jedna žena. "Tamo ubijaju svakoga tko misli da je branitelj", rekla mu je. Sjećanja ne daju mira, ovdje su ubijali moj grad, ovdje su ubijali ono najbolje u čovjeku, a ovdje čovjeka među njima nije bilo, prisjeća se.

Objašnjavajući što se točno dogodilo nakon slamanja obrane, kaže da je onog dana kada je presječena komunikacija s Vukovarom, najteže bilo ranjenima. U podrumima Borova Naselja rađala su se djeca, umirali su starci, operiralo se bez anestetika. Branitelji su donosili meso.

Tu je živio grad, sve je funkcioniralo na jedan nevjerojatan način. Kad gledati s vremenskim odmakom, i sam se pitam kako smo živjeli. Međutim, kada su porušili temelje u ovoj zgradi, kada su popalili, kada su izvlačili te ljude iz dima, iz vatre, ono što ih je čekalo na tzv. "suncu" - bolje da ga nisu ugledali, jer većina onih koji su ugledali taj dan svjetlost, vrlo brzo se svjetlost u njihovim očima ugasila, sa suzama u očima govori Lukić.

Samo oni koji su imali puno sreće kao ja preživjeli su, 19. sudenog smo još vodili borbe, nismo ni znali d aje Vukovar pao. Ulica za ulicu, kuća za kuću. Mi prljavi, musavi, nismo se imali gdje kupati. Neki su nosili trake, i to je služilo za prpeoznavanje jer pucali su svi na sve, i Borovo Naselje tih dana uistinu je bio deveti krug Danteovog pakla. Starci, žene, maloljetnici - mnogima se sudbine još ne znaju. Kosti im možda počivaju na dnu Dunava.