S mature na ratište, pa u logor na 187 dana

S mature otišao je ravno na ratište. Odmah nakon završene srednje škole, kao 19-godišnjak, Antun Karaula uzeo je pušku u ruke i tako postao još jedan od mladića kojima je rat prekinuo snove. 

Osjećao sam potrebu da se moram uključiti, da ne mogu mirno gledati što se oko mene događa, kako se grad i domovina ruše i uništavaju. Sa svojim sam se prijateljima na Mitnici uključio u obranu Vukovara, prisjeća se. O vojsci nije znao ništa, niti ga je vojnički život zanimao. Rat uglavnom gledate na televiziji, mislite da je to kao nekakva dječja igra, tamo netko puca. Međutim kada u stvarnosti osjetite što je rat, kakva strahota, kakva razaranja, poželite da nikada više ne budete sudionik takvog nečega, kaže Karaula, koji je bio sudionik mnogih bitaka. 

Pokušava živjeti dalje, no sjećanja ga sustižu, pogotovo dok hoda ulicama Vukovara, gdje je svaki dan netko poginuo; Svaki dan prođete pored mjesta gdje vam je poginuo neki prijatelj, poznanik, rođak. Pa se sjetite, ovdje je uništen tenk, ovdje je pala granata...

Vodotoranj, koji je bio na žestokom udaru agresora, nalazi se na početku naselja Mitnica. Mitnica je imala sreću zbog etničkog sastava stanovništva, bila je većinom naseljena Hrvatima. Obrana Mitnice je od samih početaka postavljena dosta dobro, tako da do zadnjeg dana, do 18. studenog niti jedan metar Mitnice i obrane nije bio probijen, prisjeća se Karaula.

U noći 18. studenoga, nakon što su se predali kod Novog groblja, Karaula je završio u logoru u Srijemskoj Mitrovici. Tamo je proveo 187 teških dana. Sada, nažalost, budući da je Hrvatska država apsurda, s 36 godina sam umirovljen kao pripadnik HV-a. Sada sam u mirovini, pokušavam se nečime baviti, našao sam si nekakvu zanimaciju sa svojim prijateljima i suborcima, koji su kao i ja - prisilno umirovljeni. Osnovali smo jedan nogometni klub pa okupljamo djecu i mladež. Drago mi je vidjeti da smo uspjeli bar u nečemu, kaže Karaula, govoreći o NK Mitnica, koji okuplja i veterane i mlade.